Ja imam jako telo, kao stablo hrasta.
Niz moju hrapavu koru trčkaraju razne bube,
mravi se ljube i larve koru dube.
Moje ruke, vižljaste grane, ponekad se zamrse u oblake
i tada vreme stane i polovi promene strane i naelektrisanje.
Sve se izokrene naglavačke, samo ja i moji oblaci ne
jer to je naše prirodno stanje.
U mojoj krošnji vole da se gnezde vrane.
Ujutru, pre nego što sunce grane,
lepu frizuru mi naprave
i onda u horu simfonijom dočekaju zoru.
A kada se hrast zaželi slobode,
moje korenje se pretvori u noge
i škripavim koracima od sedam milja
na drugi kraj sveta ode.
na drugi kraj sveta ode.
Sa sve oblakom u mojoj krošnji.
Sa sve bubama u mojoj kori.
Sa sve vranama na mojim granama.
Ana San Snova Milinović
Нема коментара:
Постави коментар